Mlačna ljetna noć 2025., negdje u Hrvatskoj. Lavež pasa, ćuk i netopir. I negdje u daljini ritam od kojeg uši otpadaju: tumpa-tumpa, zvec-zvec, škrgut-škrgut, ožež-ožež…
Na noćnom ormariću pravednika Ante, okrutno zazvrlji mobitel. Skoči Ante bunovan, maskirna pidžama sva mu natopljena znojem, ne zna za sebe, ko li dođavola zove u nikoja doba, da mu nisu, daleko bilo, kockarnicu zapalili…
Pogleda na desnu stranu kreveta, tamo njegova životna družica Manda blaženo hrče. Napokon se Ante odvaži, obriše znojave dlanove, i uzme mobitel. MARIBEL – pisalo je na ekranu. Njihova jedinica, njihovo sve na svijetu. “Šta je bilo, janje, koja nevolja?” prosikće Ante, veteran Domovinskog rata u slobodno vrijeme, i već brza prema dnevnom boravku optočenom jelenjim rogovima.
“Ćaća, izdaja, prevaaara”, rida neutješna Maribel. “Naredi da nam vrate pareee…” “Ko, breskvice, ne kontam? Ko je izdajnik, da mu se ja krvi napijem?” “Ćaća, to su oni Frljićevi, a ne koncert Ceceee, lažu naroood…”
I sabere se nekako Antino čedo, pa ispriča kakav je šok neviđeni upravo doživjela. Kupila ona fino kartu za “Turbo folk”, VIP-mjesto u prvom redu, lijepo je na plakatu pisalo, velikim obećavajućim slovima, utegla se u Versačea preko svih onih oblina koje joj je povoljno ugradio ćaćin poznanik, kirug iz Jagodine, dugovao mu čovjek neku lovu… Elem, sjela Maribel u prvi red, baš se razgalila na prve Cecine taktove, ruke gore poletješe, kad ono… Antikristi krenuše, neka glumčad, ništa im nije sveto.
“Jebaću im majku, ništa ne brini puslice”, zaurla Ante. “Saće tajo odma jedan spontani prosvjed složit, neće meni niko moju sveticu zajebavat!”
Članak se nastavlja ispod oglasa
“I da vrate pare”, ekonomično pridoda Maribel i prekine vezu.
Dogma o svetosti rata
Zamišljam ovu scenu u nekom budućem domaćem filmskom hitu. Dok se cinestarovi tresu od grohota, a na kasama bilježe stotine hiljada gledalaca. Možemo li se napokon opušteno početi sprdati s građanskim ratovima devedesetih i mračnim žilavim posljedicama koje živimo i danas? Da li je dogma o svetosti i nepogrešivosti Domovinskog rata toliko jebeno jaka da nemamo potrebu isprdavati je i omotati si čela ljekovitim oblozima zdravog smijeha.
Podsjećam da je skoro trideset godina prošlo od onog Lucijinog (sjajna Matija Prskalo) oslobađajućeg ikoničkog povika koji upućuje mužu oficiru Jugoslavenske narodne armije, zabarikadiranom u strahu kasarne: “Aleksa, vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!” Riječ je, dakako, o remek-satiri “Kako je počeo rat na mom otoku”, redatelja Vinka Brešana i scenariste Ive Brešana. Trideset godina, skoro cijeli jedan prerano posječen život je prošao otkad smo doživjeli tu zasluženu katarzu smijeha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I od tada vlada užasan muk. Jesmo li se zaboravili smijati? Zamišljam, recimo, Predraga Ličinu (rabijatno smo uživali u njegovoj horor-komediji “Posljednji Srbin iz Hrvatske”) kako se pelivanski zajebava sa mitskom Olujom. Ili da Ivan Goran Vitez, nakon “Narodnog heroja Ljiljana Vidića” gdje je tako sočno prikazao apsurdno prkno Pavelićeve ere, krene dalje, i udari burlesknim oružjem po novoj burleski od države. Možemo li sanjati da će se napokon na našoj sceni roditi sitcom poput kultne britanske serije “Allo, Allo” Jeremy Lloyda i Davida Crofta, da ćemo uživati u vodviljizaciji warlordova olovnih devedesetih i njihovih ubogih pozadinskih žrtava… O pokoljima trojanskog rata, nakon Homera najbolje je pričao Broj 1 iz stripa “Alan Ford”, cerili smo se k’o blesavi dok smo čitali kako je to zapravo bilo.
Sjećate se one glasovite scene u finalu “Brianovog života”, manijaka satire Monty Pythona, kad Brian razapet na križu pjeva: “Always look on the bright side of life!” Nema tog zla kojem ne možemo doskočiti smijući mu se u lice. Smijmo se, jebeno se smijmo. Inače, đavo će nas odnijet.
Članak se nastavlja ispod oglasa