Select An AI Action To Trigger Against This Article
Kuća u Ulici bana Jelačića u Vukovaru krcata je stranim radnicima, mahom Nepalcima ali ima i nekoliko Bangladešana. Kucamo na vrata lijepo uređene katnice. Nedjelja je, bliži se podne. Otvara nam mlađi čovjek, pa se predstavljamo. Hodnikom punim izuvenih, iznošenih patika i cipela uvodi nas u blagovaonicu spojenu s kuhinjom.
Širi se miris hrane. Mlađi čovjek se predstavlja, kaže da je iz Nepala. Pitam tko kuha ručak, pa me vodi do kuhinje gdje dvojica njegovih sunarodnjaka pripremaju hranu.
Mladi Nepalac gleda me začuđeno i pita odakle znam za njihovo omiljeno jelo, curry s lećom i rižom. Velim da sam bio u Nepalu prije desetak godina. Spominjanje Katmandua, Lukle i Namche Bazara, mjestâ koja sam posjetio penjući se podnožjem Mount Everesta do nekih 4400 metara, razgovor čini opuštenijim.

U kuću natrpali 14 stranih radnika
Bila bi to jedna od mnogih priča o tome kako žive i gdje su smješteni strani radnici u Hrvatskoj da kuća u vukovarskoj Ulici bana Jelačića nije u vlasništvu moćne obitelji Penava, čiji je najpoznatiji član Ivan Penava gradonačelnik Vukovara, potpredsjednik Hrvatskog sabora, šef Domovinskog pokreta i vjerojatni budući potpredsjednik Vlade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I da isti taj Penava u svojim javnim istupima nije govorio ne samo o “migrantskoj invaziji” i zalagao se da vojska na njih, ako je potrebno, puca, već se na strane radnike obrušio i tvrdnjom da mladi odlaze iz Hrvatske jer ne mogu naći posao, a strancima su izdane stotine tisuća radnih dozvola.
Penavina obitelj, međutim, u svoju ih je kuću u Ulici bana Jelačića smjestila 14, što im zacijelo donosi popriličan prihod od najma.
Kuću dobila sestra gradonačelnika
O ovoj kući Telegram je već pisao u ožujku 2021., kad smo objavili podatke o nekretninama obitelji Penava. Kuća u kojoj je sad smješteno 14 stranih radnika pripadala je Penavinu ocu Anti Penavi, ali ju je on još 2007. poklonio svojoj kćeri Danijeli Fabulić Penava, sestri gradonačelnika koja godinama živi u Zadru. Kuća je i danas u njezinu vlasništvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa

Ante Penava stambeno je zbrinuo i svojeg sina, pa mu je u kolovozu 2012. darovao trećinu kuće u Dubrovačkoj ulici u Vukovaru, gdje šef Domovinskog pokreta i danas živi. Svi ostali vlasnici te kuće svoje su dijelove darovali Ivanu Penavi, tako da u podjeli obiteljske imovine nije ostao zakinut.
No, razlog zbog kojeg je otac vukovarskog gradonačelnika još za života stambeno namirio svoju djecu bio je vrlo prozaičan: nekretnine je skinuo sa svojeg imena kako bi se, kao hrvatski branitelj, mogao javiti za dodjelu državnog stana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uzmi stan, pa uzmi Nepalce
Penavin otac državni je stan i dobio, danas živi u Ulici Hrvatskog zrakoplovstva, premda na stan nije imao pravo jer prema Zakonu o područjima od posebne državne skrbi pravo na stan mogli su ostvariti samo oni koji nemaju u vlasništvu drugi useljivi stambeni objekt ili ako nekretninu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991.
Penavin otac darovao je svoje nekretnine sinu i kćeri, a njegova bivša kuća u Ulici bana Jelačića, sad u vlasništvu njegove kćeri, krcata je Nepalcima i Bangladešanima. S njima razgovaramo u nedjeljno prijepodne, 6. travnja. Srdačni su i otvoreni, žale se da je život u Hrvatskoj skup, ali iznimno su skromni i vele da sve što uštede šalju obiteljima da im olakšaju život.

Članak se nastavlja ispod oglasa
Kažu da im je kuća dovoljno prostrana, njih četrnaestero rasporedilo se u četiri sobe, imaju i tri kupaonice. Doduše, kreveti u sobama su na kat i prilično uski, ali ne smeta im, kažu.
‘Ne razgovarajte s nepoznatima’
Naravno, oni ne znaju da žive u kući moćne obitelji Penava čiji najistaknutiji član nije nimalo sretan zbog pojave stranih radnika u Hrvatskoj. Ali snažan domoljubni osjećaj obitelji Penava je jedno i ne treba ga brkati s novcem jer, poznato je, novac je nešto posve drugo, ne poznaje naciju ni ideologiju.
Dok ćaskam s mladim Nepalcem, a blagovaonicom se muva još nekoliko stanara, zavirujući u kuhinju jer ih očito mami miris dal-bhata, s kata silazi mršav muškarac ozbiljna lica i obraća se na lošem, teško razumljivom engleskom. Kaže kako im je boss zabranio da razgovaraju s nepoznatim ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa

Velim neka nazove bossa da mu pojasnimo kako sa stranim radnicima želimo razgovarati isključivo o njihovu životu, a ne o poslu gdje i što rade. Udaljava se, očito se vraća na kat, a mi nastavajmo razgovor s mladim Nepalcem. Pokazuje nam na mobitelu fotografiju svojeg sina – star je, kaže, 13 mjeseci i jako mu nedostaje.
Razgovor s bossom
Onaj visoki muškarac koji nas je upozorio da im je boss zabranio razgovarati s nepoznatim ljudima začas se vraća, sad s mobitelom. S nekim je uspostavio kontakt i gura nam mobitel u ruku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
– Tko ste vi? – čujem s druge strane osobu koja se ne predstavlja.
– Novinar.
– Znadete li da ste u privatnoj kući? – kaže nervoznim, povišenim tonom.
– Došli smo razgovarati sa stanarima kuće, stranim radnicima.
– Smjesta napustite kuću. U privatnom ste vlasništvu.
Posjet vlasnika kuće
Pavao Josić, vukovarski aktivist i predsjednik udruge Prometej s kojim sam zajedno u kući obitelji Penava, ustaje i krećemo prema izlazu. Vraćam mobitel onom visokom i pitam tko je boss, je li to šef na poslu gdje rade.
Veli da je boss vlasnik kuće. Imali smo dakle čast – ako je visoki, jedan od četnaestorice stranih radnika, Nepalaca i Bangladešana, dobro shvatio naše pitanje i ako smo ga dobro razumjeli – razgovarati s nekim iz dinastije Penava.
Izlazimo iz kuće i krećemo ka vozilu parkiranom u susjednoj ulici. Na povratku, nekoliko minuta kasnije, vidimo osobu koja izlazi iz crnog Opela i upućuje se u kuću u vlasništvu obitelji Penava. Vidjeli smo ga tek s leđa, s pedesetak metara udaljenosti, pa ne znamo je li to boss niti kako izgleda.
