Mladi Nepalac gleda me začuđeno i pita odakle znam za njihovo omiljeno jelo, curry s lećom i rižom. Velim da sam bio u Nepalu prije desetak godina. Spominjanje Katmandua, Lukle i Namche Bazara, mjestâ koja sam posjetio penjući se podnožjem Mount Everesta do nekih 4400 metara, razgovor čini opuštenijim.

Drago Hedl

U kuću natrpali 14 stranih radnika

Bila bi to jedna od mnogih priča o tome kako žive i gdje su smješteni strani radnici u Hrvatskoj da kuća u vukovarskoj Ulici bana Jelačića nije u vlasništvu moćne obitelji Penava, čiji je najpoznatiji član Ivan Penava gradonačelnik Vukovara, potpredsjednik Hrvatskog sabora, šef Domovinskog pokreta i vjerojatni budući potpredsjednik Vlade.

I da isti taj Penava u svojim javnim istupima nije govorio ne samo o “migrantskoj invaziji” i zalagao se da vojska na njih, ako je potrebno, puca, već se na strane radnike obrušio i tvrdnjom da mladi odlaze iz Hrvatske jer ne mogu naći posao, a strancima su izdane stotine tisuća radnih dozvola.

Penavina obitelj, međutim, u svoju ih je kuću u Ulici bana Jelačića smjestila 14, što im zacijelo donosi popriličan prihod od najma.

Kuću dobila sestra gradonačelnika

O ovoj kući Telegram je već pisao u ožujku 2021., kad smo objavili podatke o nekretninama obitelji Penava. Kuća u kojoj je sad smješteno 14 stranih radnika pripadala je Penavinu ocu Anti Penavi, ali ju je on još 2007. poklonio svojoj kćeri Danijeli Fabulić Penava, sestri gradonačelnika koja godinama živi u Zadru. Kuća je i danas u njezinu vlasništvu.

Drago Hedl

Ante Penava stambeno je zbrinuo i svojeg sina, pa mu je u kolovozu 2012. darovao trećinu kuće u Dubrovačkoj ulici u Vukovaru, gdje šef Domovinskog pokreta i danas živi. Svi ostali vlasnici te kuće svoje su dijelove darovali Ivanu Penavi, tako da u podjeli obiteljske imovine nije ostao zakinut.

No, razlog zbog kojeg je otac vukovarskog gradonačelnika još za života stambeno namirio svoju djecu bio je vrlo prozaičan: nekretnine je skinuo sa svojeg imena kako bi se, kao hrvatski branitelj, mogao javiti za dodjelu državnog stana.

Uzmi stan, pa uzmi Nepalce

Penavin otac državni je stan i dobio, danas živi u Ulici Hrvatskog zrakoplovstva, premda na stan nije imao pravo jer prema Zakonu o područjima od posebne državne skrbi pravo na stan mogli su ostvariti samo oni koji nemaju u vlasništvu drugi useljivi stambeni objekt ili ako nekretninu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991.

Penavin otac darovao je svoje nekretnine sinu i kćeri, a njegova bivša kuća u Ulici bana Jelačića, sad u vlasništvu njegove kćeri, krcata je Nepalcima i Bangladešanima. S njima razgovaramo u nedjeljno prijepodne, 6. travnja. Srdačni su i otvoreni, žale se da je život u Hrvatskoj skup, ali iznimno su skromni i vele da sve što uštede šalju obiteljima da im olakšaju život.

Drago Hedl

Kažu da im je kuća dovoljno prostrana, njih četrnaestero rasporedilo se u četiri sobe, imaju i tri kupaonice. Doduše, kreveti u sobama su na kat i prilično uski, ali ne smeta im, kažu.

‘Ne razgovarajte s nepoznatima’

Naravno, oni ne znaju da žive u kući moćne obitelji Penava čiji najistaknutiji član nije nimalo sretan zbog pojave stranih radnika u Hrvatskoj. Ali snažan domoljubni osjećaj obitelji Penava je jedno i ne treba ga brkati s novcem jer, poznato je, novac je nešto posve drugo, ne poznaje naciju ni ideologiju.

Dok ćaskam s mladim Nepalcem, a blagovaonicom se muva još nekoliko stanara, zavirujući u kuhinju jer ih očito mami miris dal-bhata, s kata silazi mršav muškarac ozbiljna lica i obraća se na lošem, teško razumljivom engleskom. Kaže kako im je boss zabranio da razgovaraju s nepoznatim ljudima.

Drago Hedl

Velim neka nazove bossa da mu pojasnimo kako sa stranim radnicima želimo razgovarati isključivo o njihovu životu, a ne o poslu gdje i što rade. Udaljava se, očito se vraća na kat, a mi nastavajmo razgovor s mladim Nepalcem. Pokazuje nam na mobitelu fotografiju svojeg sina – star je, kaže, 13 mjeseci i jako mu nedostaje.

Razgovor s bossom

Onaj visoki muškarac koji nas je upozorio da im je boss zabranio razgovarati s nepoznatim ljudima začas se vraća, sad s mobitelom. S nekim je uspostavio kontakt i gura nam mobitel u ruku.

– Tko ste vi? – čujem s druge strane osobu koja se ne predstavlja.

– Novinar.

– Znadete li da ste u privatnoj kući? – kaže nervoznim, povišenim tonom.

– Došli smo razgovarati sa stanarima kuće, stranim radnicima.

– Smjesta napustite kuću. U privatnom ste vlasništvu.

Posjet vlasnika kuće

Pavao Josić, vukovarski aktivist i predsjednik udruge Prometej s kojim sam zajedno u kući obitelji Penava, ustaje i krećemo prema izlazu. Vraćam mobitel onom visokom i pitam tko je boss, je li to šef na poslu gdje rade.

Veli da je boss vlasnik kuće. Imali smo dakle čast – ako je visoki, jedan od četnaestorice stranih radnika, Nepalaca i Bangladešana, dobro shvatio naše pitanje i ako smo ga dobro razumjeli – razgovarati s nekim iz dinastije Penava.

Izlazimo iz kuće i krećemo ka vozilu parkiranom u susjednoj ulici. Na povratku, nekoliko minuta kasnije, vidimo osobu koja izlazi iz crnog Opela i upućuje se u kuću u vlasništvu obitelji Penava. Vidjeli smo ga tek s leđa, s pedesetak metara udaljenosti, pa ne znamo je li to boss niti kako izgleda.

Telegram